Crkva je od samog početka poznavala obrede oproštenja (pomirenja). Kršćani su, poput svoga Učitelja, u Molitvi Gospodnjoj molili:»Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim». S tom molitvom prva je Crkva započinjala i završavala dan. Ako se kršćanin želio sjediniti na gozbi s Isusom i po njemu s ljudima, trebao je biti spreman obratiti se i oprostiti dužnicima svojim.
Na dugom putu kroz povijest spasenja Crkvi je trebalo dosta vremena dok nije pronašla i zadržala današnji oblik sakramenta pomirenja u kojem nam Bog daruje oproštenje i obnavlja zajedništvo narušeno grijehom.
Samim pristupanjem sakramentu ispovijedi (oproštenja) svjedočimo da želimo «biti dosljedni svome krštenju i osobnom opredjeljenju za Isusa Krista». Iskustvo vjernika koji su osjetili ljepotu i snagu tog sakramenta dovoljno su poticajni i za one koji se kolebaju pristupiti sakramentu ispovijedi.
Na žalost, gubitak osjećaja za grijeh kao i potreba sakramentalnog pomirenja problem je našeg vremena. Ono što je nekad bio grijeh, danas mnogi više ne smatraju grijehom, jer sve teže razumiju tradicionalni pojam grijeha.
Vjernici naše Misije imaju prigodu za sakrament osobne ispovijedi svake nedjelje prije slavljenja euharistije. Osim toga, većina vjernika ispovijedi se za svetkovine Gospodinova rođenja i Gospodinova uskrsnuca, kada ispovijeda više svećenika iz Domovine i okolnih misija. Mogućnost sakramenta pomirenja postoji i svakog Prvog petka u mjesecu, za sve blagdane kroz godinu, kao i u prigodi raznih pobožnosti. Treba imati na umu i hodocasnicka mjesta gdje vjernici redovito pristupaju sakramentu pomirenja.
Inače, svećenici u Misiji uvijek su na raspolaganju za razgovor i osobnu ispovijed.
| < « | » > |
|---|
